Moji mali koraci...

utorak, 27.12.2011.

2 djeteta u jaslama

(istinit događaj prepričao anonimni misionar)

U božićnom vremenu 1994.god. dva mlada misionara držali su sat vjeronauka skupini dječaka i djevojčica koji su bili napušteni, zlostavljani i ostavljeni u jednom moskovskom sirotištu.

Većina djece nije nikada čula za Božić pa su ova dva misionara započela priču o Mariji, Josipu i njihovom dolasku u Betlehem gdje nije bilo mjesta za njih pa su tako morali ići u staju gdje je dijete Isus rođeno i položeno u jaslice.

Tijekom priče djeca i službenici u sirotištu sjedili su zadivljeni. Neki su sjedili na rubu tronožaca pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Završivši priču, misionari su podijelili djeci po tri komada kartona da naprave od njih grube jaslice. Svatko je dobio mali žuti kvadratić izrezan iz rupca. U gradu nije bilo šarenih papira.

Slijedeći upute djeca su izrezala papir i pažljivo posložila trake koje su poslužile kao slama u jaslama. Maleni flanelni kvadratići izrezani iz istrošene spavaćice poslužili su kao djetetov pokrivač. Bebu lutkicu napravili su od pliša kojeg su dobili iz Amerike.

Dok su djeca bila zaokupljena izrađivanjem jaslica dva misionara su šetala uokolo da vide treba li ikome pomoći. Ovdje nastavlja misionar:

"Sve je išlo uobičajenim tokom dok nisam došao do stola gdje je sjedio mali šestogodišnji Miša.Izgledalo je kao da je završio s radom. Kad sam se približio dječakovim jaslicama začudio sam se vidjevši u jaslicama ne jedno već dvoje djece. Brzo sam se obratio prevoditelju i zamolio ga da upita dječaka zašto je stavio u jasle dvije bebe. Prekriživši ruke, dječak je, gledajući u jasle, ponovio još jednom priču ozbiljnim tonom.

Točno je prepričao priču o Božiću (što je bilo jako neobično za tako malog dječačića), sve dok nije došao do dijela gdje Marija stavlja dijete u jasle. Tada je Miša sam izmislio svoju verziju završetka i rekao: "Kada je Marija položila dijete u jasle, Isus me pogledao i pitao imam li mjesto gdje ću živjeti. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu i da nemam gdje živjeti. Onda mi je Isus rekao da mogu ostati kod njega. Ja sam mu odgovorio da ne mogu jer nemam poklon za njega kao i ostali. Ali ja sam toliko želio ostati s Isusom pa sam pomislio da bih mu mogao dati na poklon ono što imam. Ako bih ga grijao, to bi mu možda bio dobar poklon."

Onda sam upitao Isusa: 'Ako te ugrijem, hoće li to biti dovoljno dobar poklon?'

A Isus mi je rekao: 'Ako me budeš grijao, to će mi biti najbolji poklon koji mi je itko ikada poklonio!'

I tako sam ušao u jaslice, a Isus mi je rekao da mogu ostati s njim -- zauvijek."

Dok je Miša završavao priču njegove oči su se punile suzama koje su obilno tekle malim obrazima. Prekrivši lice rukom nagnuo se nad stol dok su mu se ramena trzala od jecaja.

Napokon, malo siroče našlo je nekoga tko ga neće nikada napustiti ni zlostavljati, nekoga tko će ostati s njim ZAUVIJEK.

27.12.2011. u 17:28 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 29.09.2011.

Kada te onog Božićnog dana...
Isus mali doveo sa sobom...
ni slutila nisam da Njegova bliskost
postaje Živa tek s tobom..

koliko strepnji i koliko nade...
..u jedan isti trenutak stane...
... i što li je vjera, do umrijeti sebi
...tek uz tebe, svjesno mi postade...

Kada jednom moji koraci mali
..udalje se s Puta.. gdje tvoj će korak kročit
..ne boj se zlato...duša će moja
...i tamo molitvu za te sročit...

Molit ću anđela, čije ime ti nosiš...
...da te čuva na putu tvom
...samo podigni ruke, ...kad bude teško..
...i vjeruj....Vjeruj dušom svom!

29.09.2011. u 10:38 • 18 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.09.2011.

Odgovornost...

Opredjeljujući se za Boga....mi primamo od Njega Svijetiljku za koju snosimo odgovornost...
Sve ovisi ...kako je koristimo..i kuda je usmjeravamo...
O tom usmjeravanju...ponekad ovisi smjer naših bližnjih...
Okrenemo li je da svijetli...mi postajemo pokaznica Krista,
..te im obasjavamo Put do Njega...
...zatrnemo li joj svijetlost...usmjeravamo ih u tamu...
Ponekad se čak dogodi da je ne utrnemo...ali je ne postavljamo na dobro mjesto...osvjetljavamo samo sebe....mali prostor koji obuhvaća područje naših koraka...
No to svijetlo se zaustavlja na nama...gasi se brzo...i sve ostavlja natrag u tami...
Podignemo li to svijetlo pak iznad sebe...da osvijetljava Onog.koji svijetli vječno....osvjetljavat će neovisno o nama...
Tada i nije važno u kojoj mjeri i sami osjećamo toplinu tog svijetla...
već samo da je grčevito nastojimo držati visoko....kao najveću dragocjenost koju smo primili...

19.09.2011. u 08:33 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 15.09.2011.

15 rujna...

petnaesti rujna...
večer...devedeset i sedme...
zvono na vratima...
...i glas koji prenosi vijest...
...hodnici bolnice...i krici boli sedamnaestogodišnjaka...
...srce se para...
O, Majko...kako daleko od tebe bijah...

petnaesti rujna...
...večer dvije i sedme...
pred oltarom tisuću nada...
...tisuću molitvi Tebi, Majko...

petnaesti rujna...
..večer dvije i devete...
...srušeni snovi..
...tisuću pitanja zašto...
...i vapaj k Tebi, Majko...

petnaesti rujna...
...večer dvije i jedanaeste...
..tražim te srcem
..da izmoliš život za njih...
...žalosna moja Majko....

15.09.2011. u 17:15 • 4 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.08.2011.

Više ili bolje...odnosno Poziv na ljubav...

Zagledana u prostranstva neba i mora...srca prepuna nekih toplih valova...polako sam se sinoć udaljavala od nekih meni bliskih obala...na kojima sam osunčala svoju dušu ovih dana, tako željnu tih bliskih dodira....

Prebirala sam u srcu sve te dodire ...uronjena u svjesnost kako je to isključivo Božji dar...jer previše se "slučajnosti" poklopilo, da bi ih se tako moglo nazivati..

Vrtila sam sve one trenutke u kojima sam uživala...sva draga lica koja sam ostavila tamo na bliskoj obali moje duše, ..jednu najbližu, onu s kojom su predjeli moje slobode tako duboki ...da ponekad imam osjećaj da nemaju granica...te njenu obitelj ...u kojoj punim plućima uživah u dobroti...koja svoj izvor crpi u Bogu.

Vrtih u glavi riječi jedne subotnje propovijedi o tome kako "više" ne mora nužno značiti i "bolje"...i kako tako često to dvoje pomiješamo...

Da, bila je to doista propovijed ne za jedan dan...jedna od onih koje dugo...dugo odjekuju u srcu, jedna od onih čija snaga iz riječi proizvodi plod, ili makar svjesnost koja rađa nastojanje da se otkine ono suvišno...onaj korov koji se tako lukavo obavije oko duše, da ga teško raspoznaješ...

Pred očima mi bijaše i jedno lice...lice mlade djevojke, koja je tog nedjeljnog jutra položila svoje zavjete Bogu..
Jedna od triju, koja je naprosto zračila...čiji osmijeh je ličio na nešto nebesko..nešto toliko milo, da djeluje gotovo nestvarno...

Razmišljah i o tome...kolika je milost Božja potrebna, da u današnjem svijetu koji nudi toliko zamamnog...ima tako mladih života, koji se odazivaju na Njegov poziv...i ostavljaju sve iza sebe kako bi Ga slijedili, onih koji raspoznaju što je bolje..

I tako...uronjena u te misli...odlučih se posvetiti knjizi koju dobih tek sat ranije..."Poziv na ljubav".
Pročitavši nekoliko stranica...dopratih pogledom dvije mlade djevojke, koje tek uđoše u autobus i sjedoše iza mog sjedala...
Od tog trenutka, bilo je gotovo nemoguće koncentrirati se na pročitano..

Razgovor mobitelom jedne od njih, odvlačio me čitavo vrijeme od knjige čiji je sadržaj čisti kontrast njenog govora.
Pokušavah se isključiti...odmaknuti, no bezuspješno. Njeni "sočni" opisi pijančevanja, razularenosti...toliko su odjekivali, da sam poželjela okrenuti se...i reći joj koliko je u krivu...

Poželjela sam joj preslikati radosno lice djevojke koja se zaredila jutros...one iskre radosti u njenim očima...no, znala sam da ne bi razumjela...i da je ona sigurna kako ima daleko više od nje u ovom trenutku.

Put do moga doma potrajao je...i gotovo čitavo vrijeme ona je govorila o provodima..o Zrću, ..o tome koliko je umorna od toliko dana pijančevanja, pušenja...sve potkrepljujući sočnim psovkama.
Blicevi kontrasta bojali su moje misli...

Dvije mlade djevojke...odrasle u isto doba...
Jedna, koja je dobrovoljno napustila svijet i sve što izgleda bogatije...
odbacujući sve to "više", koje je mogla imati vani, kako bi izabrala "bolje"...a s druge strane druga, koja misli da je bogatija, jer zadržala je to "više", misleći da je upravo zbog toga to i bolje.

Čak i ne spominjući konačnost, u kojoj je neosporno koja je izabrala bolje...već sada pogled u njihove oči to jasno govori.
Radost, koja je zračila iz zaređene djevojke...teško bi mogao ocrtati i najbolji umjetnik...dok istovremeno Praznost i Besmislenost, kojom su bile obojene oči djevojke u autobusu...nisu mogle prekriti ni riječi oduševljenja kojima je opisivala svoj provod.

Sjetih se i riječi svećenika, koji je rekao kako su ove mlade redovnice sada najslobodnija bića na svijetu, jer odbacile su suVIŠNO, kako bi se mogle posvetiti onom boljem neopterećene tim suviškom.

Polako se noć spuštala nad mojim gradom u koji smo ulazili...
Pogledala sam krajićkom oka to mlado biće...zamolivši Gospodina da joj se smiluje...da joj da spoznati gdje se nalazi bolje, da i do nje dopre Njegov Poziv na Ljubav, po kojem će prepoznati što je bolje.

Nije to samo samostan, o...ne,
Bolje se može naći i u sijanju dobra u svojim obiteljima...u strpljivom prihvaćanju svakog bića, života...i svake naravi.
Može se naći u pozivu na ljubav svega oko sebe...

Što je bolje...i kako se ono gradi obitelji, imala sam priliku vidjeti i ja u tih nekoliko dana....no, sigurna sam kako je to Dar Onoga koji jedva čeka da raširimo ruke i pozovemo Ga, jer bez Njeg nema boljeg života, ma koliko puno imali u svojim rukama.

On ih jednom pozva u lađu...i oni se otisnuše...
Povjerovaše Mu i prihvatiše Njegov smjer.
Zato su im mreže pune "boljeg"...
i tim boljim hrane i one koje put nanese na njihovu lađu...
baš kao mene ovih dana...

Daj nam Gospodine svima prepoznati bolje,
Ti, koji svima upućuješ poziv na ljubav, daj nam milost da ga znamo primiti i prihvatiti.
Marijo, majčice naša,
Ženo koja si znala odbaciti suvišno i prigrliti uz bolje,
izmoli i za nas milost, da nas ne zatrpa sve što se nudi,
već da i mi, tvoja djeca, znamo poput Tebe prepoznati ono vrednije,
ono...što vodi u vječnost.
Amen

15.08.2011. u 19:57 • 19 Komentara • Print • #

petak, 05.08.2011.

Sretan Ti rođendan Tamo...mama...
.

Ponekad u obrisima Neba vidim tvoje oči...
...i ne znam plavi li to nebo njih
...ili one razlijevaju toplu plavu boju po njem..

Zatrčana u vremenu..
..nisam ih se nagledala dovoljno...
...pa sad...s ove strane...
...pokušavam dotaknuti slutnju ...te vječne ljubavi
kojom bijah ljubljena...
Bez ikakvih uvjeta...
...bez ikakvih zasluga...bez truda i tako slobodno...a tako snažno.

I znam, mama...
..baš kao i ovdje nekad...
..i sada ta ljubav bdije nad mojim danima...
..tamo gdje nema strepnji i straha...
...i ovi obrisi Tvojih očiju na nebu...
..stvarni su ...

Samo se ponekad pitam...
...plavi li nebo još tvoje oči...
...ili je ovo plavo prostranstvo obojano njima...

Pa ponekad poželim dotaći to Nebo...
..nekad kao danas...
...za sve propuštene rođendane...
...kada izgubljena u vremenu nisam zastati znala...
...i zagledati se bolje...
...da vidim tko plavi koga...
...Ti Nebo...ili Nebo te drage oči...
.

05.08.2011. u 00:15 • 4 Komentara • Print • #

subota, 02.07.2011.

02.07.2011. u 23:54 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 12.06.2011.

...siđi u moju malenost...

Ti, koji znaš kako su slabe moje snage...
Ti, kojeg dozivam kad god se posustala u svojim nastojanjima,
svaki puta iznova nađem pred zidom svojih granica...

Ti, ...,
siđi u ponore mojih stopa, ..
spusti se u doline mojih nemoći...
zagrli me svojom snagom,
zapali me vatrom svoje topline
ulij u moju zaspalost život i snagu,
poteci rijekom Vjere mojim sumnjama,
ispuni Ufanjem moja pitanja,
,,,i Ljubavlju nadoknadi moju malenost.

12.06.2011. u 00:20 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 22.03.2011.

Anđeosko srce....ili ljudi sa srcem anđela...

Da nam ponekad Bog, doista posudi svoje oči, koje nemaju zavjese svijeta...shvatila sam sinoć ponovno.
Tim očima, dano je na trenutak ili nešto malo više....vidjeti sasvim neku drugu sliku, sasvim neke druge vrijednosti.
Dano im je vidjeti, koliko je blještavilo i zamamnost svakodnevnice isprazna.....koliko je nestalna i varljiva, a još vrednije što je tada dano, to je ....vidjeti onaj pravi dio, onaj dubinski, ...bogat Bogom, ...onaj kojem temelji sežu ravno do neba, obavijajući svakog potrebitog, tko se nađe na tom putu.

Shvatila sam to sinoć ponovno, slušajući po drugi puta priču Ivančice, djevojke....kojoj je jedan odlazak u Afriku obilježio život,
...djevojke...koja me neodoljivo podsjeća na anđela svojom blagošću, ....osmijehom širokim poput nebeskih prostranstva.....a opet, s tolikom boli u očima ...dok priča o patnji najmanjih.
Krila nema, ...ali anđeosko srce sasvim sigurno ima.

Da ništa u životu nije slučajnost, ...odavno znam, no...protrnula sam dok je kasnije u autu govorila
kako je još kao mala djevojčica, slušajući o majci Tereziji, poželjela biti misionarka.
Dotrčavši kući s vjeronauka, jedva je dočekala mami reći tu nakanu ...na što se ova naravno nasmijala, obuhvativši majčinskim brižnim okom djevojčicu, ..nježnu i krhku, kazavši joj da to nije za nju, tako boležljivu.

Kad je poslije malena došla do svoje časne na vjeronauku, pitala je ...kako majka Terezija nikad ne oboli...
a časna je na to rekla kako Bog samo posebne izabire za takve specijalne zadatke, te je djevojčici to tek ostao san...koji se, mislila je tada, vjerojatno nikad neće ostvariti.

Mogu samo pretpostaviti, kako se osjećala ta ista časna, nakon Ivančićinog povratka iz Afrike,
...nakon podlaganja svog života i budućnosti ...samo jednom cilju....pomoći djeci Benina, ...koju je imala priliku dotaći rukama.....držati u naručju...plesati s njima,...plakati s njima...proživjeti s njima tek ta dva tjedna...u kojima se, kroz njenu priču, prepoznaje vječnost.

Ona ista vječnost koja oblikuje čovjeka, ...koja ga obavije mudrošću i odlučnošću, koju neki ljude ne sakupe kroz čitavi životni vijek...ma koliko učili..i ma koliko se trudili.
Shvatila je časna, a dakako zasigurno i Ivančićina majka, ...kako Bog, opetovano, ne izabire najsnažnije, najotpornije, ..već samo one koji su spremni poput Njega raširiti ruke.

Pričala je o tim eksplozijama emocija, isprepletenih i izmješanih u svega nekoliko trenutaka, od najveće radosti, do silnog bola, gledajući u lice patnji.

Pričala je o vjeri, koja je tamo snažna, dodirljiva, živa.
O svojim mislima, gdje je taj Bog o kom su upravo pjevali, dok uokolo leže djeca izgladnjela, gola, bez najosnovnijih uvjeta života, ...
...da bi Ga već idućeg trenutka prepoznala u dobrodošlici domaćina, koji ih dočekaše najvrednijim što imaše, ...vodom, koja je za njih dragocjenost, bez koje umiru...
...o kući, čiju polovicu je odnijela rijeka, a u kojoj je jedina prostirka malenoj bebi zemlja,
...o sirotištima u kojima se dijeli najsitnija mrvica hrane...u kojima se dijeli i glad...
...o časnim sestrama, sedamdesetgodišnjakinjama, koje pokreću brda...
...o vulkanima smijeha.....

Pričala je o tome, kako se onaj tko jednom ode tamo, nikad više i ne vrati potpuno,
...te o tome, kako nema dvojbe, da će u Afriku opet...,
a dok to govori, njene oči odaju kako živi za taj dan.

Tiha je i ne pretjerano pričljiva, ...ali o Africi može pričati satima...
Vrijednost novca, mjeri od sad u ciglicama...kojima će se spasiti podosta dječjih života, koje sakuplja udruga kojoj je ona na čelu, a kojoj je cilj sagraditi još jedno sirotište koje će pružiti naobrazbu i djelić kruha potreban malenima, ...koji bez toga najvjerojatnije ne bi ni preživjeli.

Ideja o udruzi, rodila se u njenom srcu...već na povratku iz Afrike, ...u kojoj bi najvjerojatnije i ostala, da je nije vukao motiv,... da najviše može pomoći odavde.
Mogla bih još u nedogled nabrajati njene riječi ...o trenucima povratka...kada je "pukla"...vidjevši mamu kako izlijeva hladnu kavu...kako bi joj spremila toplu...o sustavu vrijednosti od prije...koji se povratkom iz Afrike korjenito promijenio..,
...jer, kako je rekla, "kad jednom odeš tamo, nikad se više ne vratiš isti..."

Njene riječi sinoć, pronalaziše put do mog srca..,
...kojim sam tako jasno mogla sagledati te prave vrijednosti...te riznice bogatstva...
..nasuprot siromaštvu onoga što svijet nudi...i za čim toliki bezglavo jure...

Posta mi jasno i odkud tolika dubina u jednom tamnom svećeniku iz tih krajeva, čija je svijetlost rasvijetlila baš nedavno neke moje tmine, i naučila me, da svijet možeš promatrati iz dva ugla...
...i da sve ovisi kakvim očima gledaš na istu stvar...
...koji me potakao da krenem dalje....da se odmaknem sa zgarišta prošlosti i preispitivanja...
....koji me podsjetio ....da Boga ne trebaš razumjeti, već mu samo bezrezervno vjerovati...
...i živjeti...dan po dan...dajući najbolje od sebe tom danu, ne okrećući se prošlosti i ne opterećivati sa budućnosti,.....te biti zahvalan za one posebne, rijetke trenutke, kada osjećamo da je Bog tu, kada na trenutke zasja....baš kako je nekoć zasjao pred trojicom učenika na gori...

Shvatila sam ...kako je različito poimanje bogatstva i siromaštva, i kako je ponekad najveće bogatstvo, baš tamo gdje ga možeš vidjeti tek očima duše....isto, kao što je najveće siromaštvo tamo gdje ljudske oči zatrpa sjaj svijeta..

I dok se kasnije, u mraku sobe nizaše pred mojim očima slike malih crnih ručica, ...isprepletenih s rukama bijelih anđela...
...mislila sam o tome, kako je doista Božja riječ Živa...
...kako i danas...kao i nekad Bog izabire malene, da posrami velike...
...kako i danas, baš kao i nekad govori „Ne boj se, ...hodaj“....“Traži i otvorit će ti se“....“Tko prima najmanjeg ...prima Mene Samog“....

A, budući da se trojici učenika, ukazao svojim sjajem na brdu, ...odlučuje i nama danas, na trenutke zabljesnuti tim istim sjajem...
...samo Ga moramo prepoznati ...u obličju najmanjeg djeteta, gladnog kruha.... ali još više djelića našeg srca....
...te s tom slikom krenuti u naše nizine, ...prihvaćajući njihovu maglovitost, neizvjesnost i nesigurnost...noseći u sebi stvarnost Njegove prisutnosti i tada, kada Ga ne vidimo....

22.03.2011. u 23:37 • 23 Komentara • Print • #

nedjelja, 28.11.2010.

Afrika...Benin...napolitanke ...i Advent...

O, Bože...Advent je...
Koliko puta mislima bilježim ovdje svoja stanja...
...neke dodire, koje bih voljela sačuvati....
..neke tako posebne trenutke ...kojima bih sutra voljela osjetiti iste boje
...kojima su obojani danas...
...a na kraju uvijek iznova to vrijeme, koje me gazi...i pomalo moja lijenost...
...i one glupe misli...kako mi za pisanje treba nešto specijalno
...i vrijeme....i nadahnuće...
...i neke riječi posebne...

Volim danas čitati zapise svoje duše...
...nailazim na riječi koje vraćaju okus prošlog vremena...
...daleko, daleko više no sama sjećanja...
...i bude mi drago, što sam uspjela to sačuvati...
..što sam uspjela sakriti od prolaznosti...
...zaključati u škrinjicu...u kojoj vrijeme to ne može nagristi...
...niti narušiti...niti izmijeniti njen sadržaj...

Jedan od zapisa ..koje sam pisala gotovo svakodnevno...
...tim istim mislima...
...natjera me jutros...iz kreveta...
...i ne da mi mira u ovo prvo adventsko jutro...
...tako mirno i tiho...
...obućeno bjelinom snijega koji je dodao boju vremenu
.. u kome želim izvući ono malo više od sebe...
...u kome bih se voljela sasvim približiti jaslicama...
...koje Marija opet svija za čitavi svijet...
..za mene i tebe...
...za sve one s kojima računa...
...za one koji se žele približiti malenosti u kojoj je smisao...
...za sve one...koji žele posuditi srce tom djetetu koje se ima roditi...
...da bi Ljubav ...zbog kojeg će se roditi imala smisla...
...da bi mogla prostrujati srcem Čovjeka...
...zbog kojeg i svijaju to gnjezdašce u štalici...
...svaki put iznova...
...riskirajući i hladnoću...na koju opet mogu naići...
...i na zatvorena vrata....
...ali hrleći prema makar jednom srcu...koje će otopiti...oživjeti...
...zapaliti u ovom vremenu ...kome su tako potrebni nosioci tog plamena...

I da ne duljim...jer evo još malo i svi će se probuditi...
...i tako lako bi se moglo dogoditi ...da prekinem opet nit pisanja...
...baš kao toliko puta do sada...
...a jutros baš želim staviti ovu priču....
...jednu životnu priču ...koja me prati već danima...
...i nema dana da je se ne sjetim...
...da je ne nosim u sebi tako živo...i životno...

Vraćajući se iz hodočašća U Međugoruju, sa svojom župom,...
...i tako posebnim kapelanom... crne boje izvana,...
...a iznutra s tolikim nijansama svijetle...tople...
...slušala sam priču Ivančice, ...djevojke koja je ljetos provela neko vrijeme u Beninu,...
...rodnom mjestu tog istog crnog svećenika...
...koji jednostavno osvaja srca mladih....i onih malo manje mladih u koje spadam i ja...

Benin...Afrika...
...siromaštvo ...a opet toliko bogatstvo...
.Gotovo dotaknuh kroz njenu priču... bogatstvo duša ...
...a s druge strane... siromaštvo u materijalnom....taj rub gladi...
...pa onda opet zahvalnost za jedan pruženi dlan...
..za jedan običan keks....onaj isti kojem nikada nećeš spoznati vrijednost...
...ako ne vidiš primljenu ruku onoga koji ga je željan...
...ako makar srcem ne poželiš pružiti mu taj keks...
...ono najmanje što možeš učiniti...

I na kraju...evo priča...ni nalik priči one koja je doživjela i ispričala...
...ali ona ista priča, koja je mene toliko potresla...
...koja me toliko dotakla, da nema dana da se ne izvrti u mojoj glavi...
...da nema dana da ne zazvoni poput alarma...
...pri svakoj bačenoj korici kruha...ili zalogaju hrane...

...A onda smo došle u to sirotište, u kojem dvije časne sestre,
brinu o djevojčicama,pripremaju ih za život...daju im puno ljubavi...i nešto malo kruha,najviše što imaju.
Donijele smo sobom napolitanke...i pitale časne, smijemo li im to sad podijeliti.
Rekle su da možemo,no da podijelimo svakoj jednu,jer one nemaju kekse često...odnosno gotovo nikad ih nemaju, tako da ukoliko ostane imaju i za drugi dan.
Počela sam dijeliti...i svakoj djevojčici pružila jednu napolitanku.
Tada mi mi je prišla jedna od njih, nakon što je časna izašla...a ona provirivši glavicom kroz vrata utvrdila da je stvarno odmakla, te rukom i očima napravila spoj...kojim sam shvatila da me moli još dvije napolitanke.
I ja sam provirila tada kroz vrata ...ne bih li se uvjerila da časne nema na vidiku...
...a zatim se vratila i u ispruženi dlan spustila dvije napolitanke.
Pratila sam djevojčicu...koja je sada držala tri napolitanke u rukama a još ni onu prvu nije pojela.
Shvaltila sam tada, dok je gledam da ništa neće učiniti, a opet zanimalo me, što će napraviti s tim napolitankama...
Odmakla sam se i promatrala je krajičkom oka.
Pojela je svoju napolitanku, a tada pljesnula svojim rukicama...i izrekla nešto što nisam razumjela.
Sve djevojčice, napravile su krug oko nje, a ona je počela dijeliti. Lomila je trakice napolitanki i u svaku ručicu spuštala je jednu tu trakicu,
Podijelivši svima, ostala je još jedna, ta tanka trakica napolitanke.
Tada je i nju počela lomiti, na onoliko djelića koliko je djevojčica, stavljajući u svaku ruku taj djelić, očima gotovo nevidljiv.

Eto...to je priča koja pokreće svakodnevno nešto u meni...
...no tako teško probija uspavanost...inerciju...
Trenutak u kom bljesne...tako je jak...i u njem bih mogla „promijeniti svijet“...
...a onda se opet povuče...zatrpana tisućama sitnica onih važnih...i onih manje važnih...

Advent je...
Prvo jutro tog posebnog vremena...
Čujem već komešanje koraka mojih dragih koji ustaju...
Miješaju se zvukovi ovih stvarnih koraka ovdje...sa slikom isto toliko stvarnih ispruženih ručica...
Advent je...vrijeme hoda prema Betlehemu...
Čudesan je Bog...izabrao je dijete...da se po njemu približi čovjeku...
Izabrao je dijete...jer je želio imati dom...obitelj...prijatelje...
Izabrao je dijete...da bi pokazao da mudrost ...i znanje ...i titule...i neka visoka mjesta ne znače ništa..
...u usporedbi sa dječjim srcem....
...dječjom rukom koja ne stišće primjeno za sebe...
...već ispruženu ruku kojom prima okreće u davanje...
Stavio je to dijete u centar...i rekao da učimo od Njega...

Advent je...
Pišem ovo zbog sebe...da probudi dijete u meni...
..Da dječjim korakom krenem prema štalici...koja se priprema...
...da odbacim sve taloge koje pokupih u odrastanju....a mute mi vid...
...da odložim strahove nepotrebne....pitanja kako će biti...

Advent je...
Jedno djetešce...pronašlo je put do mog krila...eto, već se skrasilo u njemu.
Tamo...u dalekoj Africi...toliko ručica čeka.

A čeka i Bog na nas...
Čeka u obliku djeteta... koje se želi roditi u nama...
...koje želi Srce...i Obitelj...i Prijatelje...
..pa da može i njih pohoditi...kroz nas

Advent je...
..možda početak nečeg novog u nama...

http://www.djecabenina.org/